ASPEKTI LIJECENJA
Poštvana braćo i cijenjene sestre, čast nam je i zadovoljstvo što ćemo na našem sajtu u više dijelova objaviti diplomski rad Husnije Sarkića pod nazivom ''Pravni aspekt liječenja Kur'anom''. Ovaj rad je odbranjen na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću i ocijenjen najvišom ocjenom (10), čime je Husnija i stekao zvanje profesora.
Komisiju su sačinjavali profesor dr. Muharem Štulanović-mentor, profesor dr. Sulejman Topoljak-član, i Hajrudin Hodžić prof.- član. Imajući u vidu da je ova tema vrlo aktuelna i da oko nje postoji dosta nedoumica i pogrešnih stavova i uvjerenja, nadamo se da će uz Allahovu pomoć ovaj rad biti od koristi svima onima koji se žele pobliže upoznati sa ispravnim načinom liječenja Kur'anom.
PRAVNI ASPEKT LIJEČENJA KUR'ANOM
Uzvišeni Allah je rekao:„Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju“ (Kur'an: Ez-Zarijat, 51) Još u mnogim ajetima nalazimo potvrdu Allahovog stvaranja džina. Oni su dio gajba, a kaže Uzvišeni: „Oni koji u nevidljivi svijet budu vjerovali, ...“ (Kur'an: El – Bekare, 3) S toga je obaveza svakom muslimanu vjerovanje u njihovo postojanje. Znanja o džinima i njihovim specifičnostima nalazimo u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Potvrđeno je tekstualnim dokazom i iskustvom, u različitim vremenima i mjestima, da džini uznemiruju ljude. Jedan od načina uznemiravanja ljudi je ulazak džina u ljudska tijela.
Svojim ulaskom uzrokuju izvjesne bolesti ili smetnje. Tema ovog rada je liječenje tih bolesti Kur'anom, odnosno osvrt na šerijatsko-pravni aspekt tog liječenja. Jedinstven naziv za to liječenje je rukja. U ovom radu se, pored ostalog, definiše rukja, njen propis, vrste i šartovi njene ispravnosti.
Rukjom se liječe i tjelesne i duševne bolesti, prouzrokovane ulaskom džina u ljudska tijela ili njihovim vanjskim djelovanjem. U ovom radu pobrojane su te bolesti. Posebno je učinjen osvrt na duševne bolesti kao što su sar'a (padavica i slične smetnje prouzrokovane džinsko – šejtanskim dodirom), isabetul – 'ajn ( pogođenost okom – urok, prouzrokovan nečijim pogledom punim divljenja ili zavidnosti) i sihr (opčinjenost, opsjednutost prouzrokovan djelovanjem džina koji su došli po „nalogu“ sahira, s različitim manifestacijama na oboljelom).
Posljednje poglavlje ovog rada tretira pitanja važna svakom pojedincu, koji traži lijek i koji se bavi liječenjem.
Na kraju, molim Allaha, dželle – še'nuhu, da primi ovo djelo i da se još iko od muslimana okoristi njime. Ako sam šta rekao istinu, to je od Allaha, Njegovom uputom, a ako sam pogriješio od mene je ili od šejtana, a Uzvišeni Allaha najbolje zna.
I POGLAVLJE : KA TEMI
VJEROVANJE U GAJB
Uzvišeni Allah je rekao: „Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali...“ ( El–Beqare, 3)
„U šerijatskom smislu, vjera u gajb je vjera u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, vjera u Sudnji dan, Njegovo određenje dobra i zla, vjera u oživljenje poslije smrti, u Džennet i Džehennem.“ (Tefsir, Ibn Kesir)
Rekao je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu ‘anhu: „Gajb je sve što ne vidimo, a Allah, azze ve dželle, ili Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekli su da postoji.“ Džini su dio gajba u koji je dužnost vjerovati zbog brojnih kur’anskih i hadiskih dokaza o njihovom postojanju.
KUR’ANSKI DOKAZI POSTOJANJA DŽINA
Objavio je Uzvišeni Allah:
„Kada ti poslasmo nekoliko džinova da Kur'an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: „Šutite i slušajte!“ A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. O skupe džinski i ljudskizar vam iz redova vaših nisu dolazili poslanici, koji su vam ajete Moje kazivali i upozoravali vas da ćete ovaj vaš dan dočekati? Oni će reći: „Mi svjedočimo protiv sebe.“ Njih je život na Zemlji bio obmanuo i oni će sami protiv sebe posvjedočiti da su bili nevjernici.“ (El-En'am, 130)
„O družine džinnova i ljudi, ako možete kroz slojeve nebesa i Zemlje prodrijeti, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć!“ (Er-Rahman, 33)
DOKAZI IZ SUNNETA
Prenosi imam Muslim od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Jedne noći bili smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i izgubili ga. Uzalud smo pretražili dolinu i puteljke, rekli smo: 'Odnijeli su ga džini ili je ubijen!' To nam je bila najteža noć. Kada je svanulo ugledali smo ga kako dolazi iz pravca pećine Hira. Rekli smo: 'Allahov Poslaniče, tražili smo te i nismo te našli. Proveli smo najgoru noć.' Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 'Došao mi je izaslanik džina, otišao sam s njim i učio im Kur'an.' Poveo nas je i pokazao nam njihove tragove i ostatke vatre. Tražili su da im kaže šta mogu jesti, rekao je: 'Kosti životinja zaklanih bismillom. U vašim rukama bit će pune mesa. I svaka balega vaših životinja.' Nakon toga, obratio se ashabima: 'Nemojte se njima čistiti poslije nužde, jer to je hrana vaše braće!' “
(Muslim bi šerhi en – Nevevi, 4/170)
VRSTE DŽINA
Preneseno je od Ebu Sa'lebe el – Hušenija, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Džina ima tri vrste: oni koji imaju krila i lete, vrsta koja je u obliku zmija i akrepa i oni koji se stalno sele.“
(Prenosi Tahavija u Muškilul-asar, 4/95, Taberani u El-kebiru, 22/214, a Albani u Miškatu, 2/1206 br. 4148, kaže da ga prenose Tahavija i Ebu-Šejh sa dobrim senedom.)
OSOBINE DŽINA
Što se tiče njihovih vrsta u smislu vjere, oni se ne razlikuju od ljudi. U komentaru ajeta:
„A među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih.“(El-Džinn, 11)
...o riječima „ima nas vrsta različitih“, Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, je rekao: „Ima nas i vjernika i nevjernika.“ A Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: „Među džinima razlikuju se mnogobrojne sekte: muslimani, nevjernici, oni koji slijede sunnet i heretici koji uvode novotarije.“
Džini jedu i piju. (Dokaz je i pomenuti hadis o nestanku Resula, sallahu 'alejhi ve sellem, od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu 'anhu, kojeg bilježi Muslim. I hadis od Džabira: „Ne jedite lijevom rukom, zaista šejtan jede lijevom rukom.“)
Bića su poput ljudi. Razmnožavaju se. Ima ih muških i ženskih. Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je učio dovu prije ulaska u nužnik: „Allahumme inni euzu bike minel – hubsi, vel – habais.“ – „Allahu moj, utječem ti se od džina muškaraca i džinskih žena.“
Mogu poprimiti materijalni oblik i prikazati se u određenim oblicima. Džini su šerijatski obaveznici – mukellefini. Džini imaju svoja staništa, ali ulaze i u ljudske kuće. Poznata je predaja od Sa'da ibn Ebi Vekkasa, radijallahu 'anhu, u čiju kuću je ušao džin u obliku zmije, pa ga je on zakleo Allahom da izađe ili će ga ubiti.
MIŠLJENJA ISLAMSKIH UČENJAKA O MOGUĆNOSTI ULASKA DŽINA U ČOVJEKA
Osim što ulaze u kuće, oni su stalni pratioci čovjeka. Hadis: „Svakom je određen stalni pratilac od džina i meleka, ...“ (Muslim bi šerh Nevevi 17/157); Hadis: „Vjernik iscrpi svog šejtana, kao što jedan od vas iscrpi svoju devu na putovanju.“ (ovaj hadis ima slabost);
U podređenom su položaju u odnosu na čovjeka. Vrlo su osvetoljubive prirode, pa ga često uznemiruju. To uznemiravanje se manifestuje spolja, ali i ulaskom džina u ljudska tijela. Uzvišeni Allah je rekao: „Oni koji se kamatom hrane neće se dići osim kao oni koje je šejtan dodirom izbezumio...“ (El-Beqare, 275)
„Rekao je imam Kurtubi, rahimehullah: „Ajet je dokaz neispravnosti mišljenja onih koji negiraju džinsko uzrokovanje padavice, tvrdeći da to uzrokuju prirode bića, negirajući ulazak džina u čovjeka i džinski dodir.“
Dakle, džini svojim ulascima prouzrokuju određene bolesti. O tim bolestima biće posebno govora.
„El – Eš'ari, rahimehullah, o vjerovanju sljedbenika sunneta je rekao: „Džin ulazi u tijelo čovjeka“. Dalje navodi ajet sure El – Bekare, 257.
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Postojanje džina potvrđeno je Kur'anom, sunnetom i konsenzusom prvih generacija. I u vezi njihovog ulaska u ljude, svi imami sljedbenika sunneta se slažu da je moguće i da postoji. To mogu vidjeti i osjetiti čulima oni koji žele razmisliti o tome. Kada uđe u čovjeka, govori iz njega jezikom koji ta osoba ne poznaje ili nikada nije ni čula da postoji. Ponekad bude udaren tako snažno, da bi i devu usmrtilo, a on to i ne osjeti.“
Liječenje bolesti koje prouzrokuju džini podrazumijeva istjerivanje džina iz tijela oboljele osobe. To liječenje sprovodimo učenjem (određenih dijelova) Kur'ana oboljelom. Allah, dželle – še’nuhu, je rekao: „Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a zulumćarima on samo povećava propast.“ (El – Isra, 82)
II POGLAVLJE : RUKJA-LIJEČENJE KUR'ANOM
Postupak liječenja Kur'anom nazivamo rukja. Šire značenje rukje i njen propis objašnjeni su u ovom poglavlju.
FILOLOŠKO ZNAČENJE RUKJE
Rukja – Dolazi od glagola reka - opčiniti, (op)začarati; dati zapis (amulet)
Er – raki : onaj koji uči rukju,
Rukja – tj. avveze, te'viz – Moliti spas od Boga, zaštititi, tražiti utočište.
„Rukja je traženje utočišta / utjecanje. Ovo je govor lingvista / jezičara.“
TERMINOLOŠKO ZNAČENJE
Neki kažu da je rukja: „Utjecanje (isti'aza) za oboljelog od vrućice, padavice i drugih bolesti.“ Navodi Ibn Kajjim el – Dževzi hadis kojeg bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nema rukje osim za urok ili otrov ili ubod (ubod škorpije i svega otrovnog).“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Zadul – me'ad fi hedji hajril – ibad, Muessesetu – rrisale, Mektebetu El-Menaru el- islamijjetu, Bejrut, 1987., IV/168. (Bilježi ga Ebu Davud ( 3888 ) u poglavlju o medicini)
Rukju obuhvataju: kratke dove preporučene samo za rukje, propisani zikr, određeni, ali i svi ajeti iz Kur’ana, posredništvo (tevessul), kao i određene radnje uz učenje, poput držanja ruke na oboljelom, pljuckanje, puhanje i slično.
Tako možemo reći da je rukja: „Utjecanje Kur'anom, dovama i propisanim zikrom, za očuvanje zdravlja ili za otklanjanje bolesti.“ (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 445. Ovo značenje ulema nije spomenula u tekstovima, ali njihov govor o tome upućuje na ovakvo definisanje.)
„Neki kažu da je rukja dova, posredovanje, tražeći njome od Allaha, dželle – še’nuhu, lijek bolesnom i ozdravljenje.“
Dakle, u definisanju termina rukje postoje tri smjera koja je određuju:
-ono što je sačinjava (ajeti iz Kur’ana, propisane dove i zikr),
-ko je čini i kome je čini (sam sebi i drugima) i
-zbog čega je čini (zbog koje bolesti je uči, npr. sihra, sar'a, i sl.).
„U djelu Tejsiril – azizil – hamid se navodi da se rukja čini Kur’anom, Allahovim lijepim imenima i svojstvima, dovama upućenim Njemu, utjecanjem (s ovim) Njemu, Jedinom, Koji nema druga, i da to nije širk, niti zabranjeno, već je to čak pohvalno ili dozvoljeno.“
DOZVOLJENOST RUKJE
U pogledu dozvoljenosti, dvije su vrste rukje:
-dozvoljena
-zabranjena.
Potvrđenost rukje nalazimo u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ona je dozvoljena. A što se tiče zabranjene rukje, ona se odnosi na njen karakter, a ne suštinu.
DOKAZI DOZVOLJENOSTI RUKJE IZ SUNNETA:
Džibril, alejhi-sselam, je učio rukju Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Muslim bilježi hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Džibril mu je činio (učio) rukju.“ (Muslim, 4/1718)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju sebi i nekom iz svoje porodice. Hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio neko do njegove porodice, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi puhao u njega (ili je rečeno pljuckao), uz učenje „El-Mua'vvizat“, tj. sura Ihlas, Felek i Nas.“ Kao i hadis koji bilježi Buharija od nje, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, „kada bi pošao spavati puhao u svoje ruke uz učenje sura "Kul huvallahu ehad" i "El-Mua'vvizetejn" (El-Felek i En-Nas) zatim bi se potrao po licu i po čitavom tijelu dokle je mogao dohvatiti.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju drugima. „Preneseno je od Osmana ibn Ebu el-Asa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: "Kada me Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, imenovao za namjesnika Taifa počelo mi se dešavati nešto čudno u namazu, nisam znao ni šta klanjam. Kad sam to vidio, zaputio sam se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Rekao mi je: "Ibn Ebi el-As?" Rekao sam: "Da, Allahov Poslaniče!" Rekao je: "Otkud ti ovdje?" Rekao sam: "Allahov Poslaniče, nešto mi se dogodi u namazu i ne znam šta klanjam!" Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: "To je šejtan. Približi se!" Približio sam se, sjedio sam na koljenima. Udario me rukom u prsa, pljucnuo u moja usta i rekao: "Izlazi, Allahov neprijatelju!" To je uradio tri puta. Nakon toga je rekao: "Idi sada, radi svoj posao!" Rekao je Osman, radijallahu ‘anhu; "Uistinu, mislim da mi nije više dolazio.“ (Ibn Madže, 2/1175. Autor djela Ez-Zevaid je rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan.)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naređivao učenje rukje. Bilježi Imam Buhari u svom Sahihu, u Knjizi o medicini, u poglavlju o liječenju od urokljivog oka hadis da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio u kući Ummi Seleme, radijallahu ‘anha, robinju, na kojoj su se primijećivali tragovi uroka (oka), pa je naredio: „Ona je urečena, učite joj rukju!“ I rekao je Esmi bint Umejs, u vezi njene djece: „Učite im rukju!“ (Sahihul – Buhari, Kitabu et –tibbi, poglavlje o liječenju od urokljivog oka, hadis: 5738, 5739, El-feth (10/210), Muslim (1725/4, 1726) fi kitabi – sselam.)
I kada je pitan o rukji, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“( Sahihu Muslim (4/1726)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je preporučio i ratificirao slučajeve učenja rukje od drugih osoba. „Preneseno je od Haridže ibn Es – Salta, rahimehullah, a on od svoga amidže, radijallahu ‘anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i primio islam. U povratku je prošao pored ljudi među kojima je jedan bio okovan u gvožđe, bio je lud. Njegova porodica je rekla: „Čuli smo da je vaš prijatelj došao sa velikim dobrom, imate li kakvog lijeka za ovog?“ Učio mu je Fatihu kao rukju, pa je ozdravio. Dali su mu stotinu ovaca. Došao je ponovo Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sve mu ispričao, pa je rekao: „Da li si učio nešto drugo?“ Rekao je: „Ne.“ Rekao je: „Uzmi ih, teško onom ko se hrani neispravnim rukjama, ti si zaradio ispravnom rukjom.“ U drugoj predaji stoji: Učio mu je Fatihu kao rukju, tri dana ujutro i naveče. Kad god bi završio Fatihu sabrao bi pljuvačku i pljucnuo.“ (Bilježi ga Ebu Davud. Imam Nevevi ga je ocjenuo vjerodostojnim u svom djelu El – Ezkar, str.87.)
Postoje još mnogi hadisi koji jasno upućuju na dozvoljenost učenja rukje. Gornjim predajama naveo sam po jedan od hadisa koji nas uče da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio podvrgavan tretmanu rukje, učio rukju samome sebi i drugima, naređivao učenje rukje i preporučivao, odnosno odobravao rukju.
STAV I PRAKSA ISLAMSKIH UČENJAKA KOJI DOZVOLJAVAJU RUKJU
Imam Ahmed, rahimehullah, je liječio od džinske padavice. Nakon što mu je halifa Mutevekkil poslao nekog čovjeka da mu javi da je jedna njegova robinja opsjednuta džinom, „imam Ahmed je izvadio drvene papuče za abdest, sa kaiševima od palmine kore, dao mu ih i rekao: "Idi halifinoj kući, sjedi robinji pored glave i reci džinu: Poručio ti je Ahmed, da li ti je draže izaći iz te žene ili biti udaren sedamdeset puta ovim papučama?" Čovjek je otišao, sjeo pored njene glave i rekao što mu je imam Ahmed rekao da kaže. Tada mu se džin javio iz te žene i rekao: "Slušam i pokoravam se. Kada bi nam Ahmed zabranio boravak u Iraku, mi ne bismo boravili u njemu. On se pokorio Allahu, a ko se pokori Allahu, pokorava mu se sve." Džin je izišao iz sluškinje, smirila se i djecu rodila. Nakon Ahmedove, rahimehullah, smrti džin se ponovo vratio. Mutevekkil je pozvao Mirvezija, rahimehullah, i sve mu ispričao. Mirvezi, rahimehullah, je uzeo iste te papuče i otišao kod nje, ali mu se džin iz nje javio i rekao: "Neću izaći iz nje, neću te poslušati, niti od tebe naredbu primiti. Ahmed ibn Hanbel se pokorio Allahu pa nam je naređeno da mu se pokorimo.“ (Akamu el-merdžan, str.115.)
Prenosi Ibn el-Kajjim, rahimehullah, govoreći da je Ibn Tejmijje često liječio od džina. Rekao je: „Vidio sam našeg šejha, rahimehullah, poslao je jednog čovjeka da kaže džinu: "Rekao ti je šejh da izađeš jer to nije dozvoljeno pa bi oboljela osoba ozdravila. Ponekad se lično obraćao džinu. U nekim slučajevima džin je bio neposlušan pa ga je istjeravao udarcima nakon čega se bolesnik budio neosjećajući bol. Ja i drugi smo to često viđali. Naročito često je učio na uho oboljelom ajet: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?“ (El-Mu'minun, 115)
Ibn Tejmijje, rahimehullah, govoreći o nekoj vrsti rukje, koja je namjenjena za šejtanski dodir je rekao da je ona od najboljih djela, koji su radili vjerovjesnici, alejhimusselam, i iskreni vjernici, jer su oni uvijek otjeravali (odbijali) šejtane od Ademovih potomaka, s onim što je Allah propisao. (Medžmu'ul – fetava, 19/56)
Šejhul – islam, Ibn Tejmijje, rahimehullah, također navodi da je liječenje oboljele osobe od džinske padavice „dozvoljeno i pohvalno, a u nekim slučajevima može biti i obavezno pomoći onome kome je nanesena nepravda, jer naređeno nam je pomoći nevoljniku ukoliko smo u stanju. Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džina ili njihovu smrt.“
SUPROTNA MIŠLJENJA
Drugi tekstovi se suprotstavljaju gore navedenim:
Rekao je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu ‘anhu,: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: „Zaista su rukja, zapisi i vračanje širk.“ (Musned, Ahmed b. Hanbel ( 1/381 , Sunen Ebu Davuda)
U podužem hadisu od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, stoji da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun 'alejh.
I hadis od Mugire ibn Šu'be, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko koristi kauterizaciju (žigosanje) ili bude tražio da mu se uči rukja, on je čist od tevekkula – oslonca na Allaha, dželle – še’nuhu.“
Ovo su glavni dokazi onih koji zabranjuju rukju, a na ove tekstove se oslanjaju i oni koji je smatraju mekruh (pokuđenom). (Ibn Hadžer El – A'skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/222)
ODGOVOR ONIMA KOJI ZABRANJUJU RUKJU
„Njihovo zabranivanje rukje se odnosi na rukje nerazumljivim riječima (koje nemaju značenje) jer može u njim biti kufra, ili one koje su bile upotrebljavane u vremenu prije islama, čija je karakteristika bila da su pripisivali ozdravljenje rukji, tj. uzroku (sebebu), a ne onom ko je dao taj uzrok (musebbib), a On je Allah. I ovo je validan odgovor na dokaze s hadisima od Ibn Mesu'da i Mu'gire, radijallahu ‘anhuma, da je to ubjeđenje iz vremena prije islama, bez tevekkula (oslonca) na Allaha, dželle – še’nuhu, a što se tiče rukje u kojoj ima širka, jasno je da je zabranjena.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je upitan o rukjama u predislamsko doba, je rekao: „Pokažite mi (na uvid) te svoje rukje.! Nema smetnje (dozvoljena je) u rukji u kojoj nema širka.“ (Sahihu Muslim, 4/1727, Kitabu – sselam, poglavlje o dozvoljenosti rukje, hadis 2200.)
Spominje se na kraju (nekog) govora od Ibn Mes'uda, radijallahu 'anhu, da je odgovorio (nekoj ženi): „Dovoljno ti je da govoriš ono što je uvijek govorio Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem: „ezhibil-be'se rabbe-nnasi, išfi ente Šafi“ gdje je jednu vrstu rukje zabranio, a drugu dozvolio.
Prethodno spomenuti dokazi upućuju na to da rukja nije samo dozvoljena, već čak i pohvalna.
Rukja je dozvoljena po konsenzusu islamske uleme (Idžmaul-ulema') ako zadovoljava uvjete valjanosti rukje, koje navodi Ibn Hadžer. U četvrtom poglavlju ovog rada biće riječi o šartovima ispravnosti rukje.
VRSTE RUKJE
U pogledu postizanja cilja, dvije su vrste rukje:
-rukja koja se uči radi ozdravljenja, nakon što neka osoba oboli i
-rukja koja se uči preventivno, radi zaštite, imunizacije i sprečavanja oboljenja. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur'anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 68.)
VAŽNOST RUKJE I NJENE PREDNOSTI
Kada bi naš brat bio napadnut od neprijatelja ili nekog zalima, da li bi smo mu pomogli? Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“
Važnosti rukje su sljedeće:
-njome izvršavamo naredbu pružanja pomoći onome ko je u nevolji, a Allah, dž.š., nam je to naredio,
-liječenje onim što su propisali Allah i Njegov Poslanik, zamjena je za širk i njegove pristalice,
-liječenje pravovaljanom rukjom je lijep čin u da'vi,
-učenjem rukje će i džini prije spoznati istinu, za razliku od sahirskih spletki,
-učenje rukje je šerijatski utemeljena alternativa svim drugim vidovima liječenja.
Sat May 29, 2010 7:03 pm