RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA

Naslov komentara: RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Tue Jun 01, 2010 5:53 pm

Prvi uvjet šehadeta - Izgovor i potvrda

RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Uvjeti_imana

Pa kada im se kaže da je taj i taj komunista, bezbožnik i kafir, shodno stavovima njihovog zabludjelog šejha Džehma ibn Safvana, govore: On izgovara la ilahe illallah.. kako da protekfirimo onoga ko kaže la ilahe illallah... kako da mu presudimo kuform a njegova spoljašnjost ukazuje na iman... nama je naređeno da sudimo na osnovu spoljašnjosti a Allah je taj koji zna nutrinu!!

Ukoliko čovjek želi ući u islam i ukoliko želi da se nad njim sprovode propisi islama mora potvrditi i izgovoriti riječi tewhida: ešhedu en lailahe illallah ve ešhedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu – svjedočim da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhahammed, sallAllahu alejhi we sellem, Njegov rob i Poslanik. Ko odbije, a u stanju je da ih izgovori, nije musliman i njegov krv i imetak nisu zaštićeni.
U hadisu kojeg prenosi Seid ibn Musejjeb od svoga oca stoji: "Kada je Ebu Talibu došla smrt došao mu je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, i kod njega zetekao Ebu Džehla i Abdullaha ibn Ebi Ummeja. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mu reče: 'O amidža, reci la ilahe illallah, riječi na osnovu kojih ću svjedočiti kod Allaha za tebe.' Međutim, Ebu Džehl i Abdullah ibn Ebi Umejje mu rekoše: 'Zar ćeš ostaviti vjeru Abdul-Muttaliba?!' Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, mu je ponavljao svoje riječi. Međutim, zadnje riječi koje je izgovorio Ebu Talib bile su: 'On je (ciljajući sebe) na vjeri Abdul-Muttaliba,' odbivši da izgovori la ilahe illallah. Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, reče: 'Tako mi Allaha, moliću tebi za oprost osim ako mi to Allah ne zabrani', pa je Uzvišeni objavio: 'Poslank i vjernici ne smiju moliti za oprost mušricima, makar bili bližnja rodbina njihova, nakon što im postane jasno da su oni od stanovnika vatre.' Povodom Ebu Taliba Uzvišeni je također objavio: 'Ti ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti hoćeš, već Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće.'“ (Hadis je muttefekun alejhi)
U rivajetu Muslima stoji da je Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao svom amidži: "Reci la ilahe illallah, riječi na osnovu kojih ću svjedočiti za tebe na Sudnjem danu. Ebu Talib reče: 'Da me kurejšije neće kuditi i govoriti kako me je strah naveo da ih izgovorim (riječi šehadeta) ja bih te obradovao njihovim izgovaranjem.' Pa je Uzvišeni objavio: 'Ti ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti hoćeš, već Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće.'“
Zatim, Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: "Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, da namaz obavljaju i zekat daju. Kada to učine sačuvali su svoju krv i svoj imetak, osim ako pravo islama to ne zahtjeva (poput ubistva oženjenog muslimana koji učini blud, ili osobe koja bespravno ubije muslimana, nap.prev) a njihovo polaganje računa je kod Allaha.“ (Hadis je muttefekun alejhi)
U komentaru pomenutog hadisa imam Nevevi, rahimehullahu te'ala, kaže: "Iz hadisa se zaključuje da je izgovor šehadeta, uz vjerovanje u njega i u sve ono sa čim je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvjet ispravnosti imana.“ (Komentar Muslimove zbirke, 1/212)
Šejhul-islam Ibn Tejmije, rahimehullahu te'ala, kaže: "Ako čovjek ne izgvori šehadet a u stanju je, onda je on kafir po koncenzusu muslimana. Takav je kod selefa i imama ovoga ummeta i apsolutne većine njegovih učenjaka - kafir, nutarnji i spoljnji .“ (Medžmu’ul fetava, 7/609). Šejhul-islam uslovljava da je čovjek u stanju da izgovori šehadet, kako pod propis kufra ne bi potpao onaj ko nije u stanju da izgovori šehadet poput nijeme osobe. Nemoć koju čovjek nije u stanju otkloniti izuzima obavezu sa takve osobe po koncenzusu islamskih učenjaka.
Ono što nužno proističe iz ovoga uvjeta jeste tekfir onoga ko izgovori riječi kufra. Jer, kako god iman biva riječima (govorom) i drugim stvarima, isto tako i kufr biva riječima (govorom) i drugim stvarima. Ovome se niko nije suprostovio osim zabludjelog Džehma i njegovih sljedbenika koji su iman sveli na srčanu spoznaju, ne uvjetujući izgovor šehadeta za ispravnost imana. To ih je primoralo da s druge strane zastupe isto tako mišljenje da kufr biva samo srčanim poricanjem i ničim drugim. Na taj način isključili su mogućnost da čovjek učini kufr riječima a kamoli djelima.
Međutim, ovaj govor – pored njegove neispravnosti i oprečnosti jasnim i mnogobrojnim šerijatskim tekstovima akide ehli sunneta vel dzema’ata – ima uticaja na velik broj onih koji stiču znanje (a koji sebe lažno i nepravedno pripsuju akidi i menhedžu selefus-saliha, a selefi su od njih čisti).
Isti je slučaj i sa ljudima na koje je uticala škola irdža’a koja u meselama v’ada (obećanja), ve’ida (prijetnje) i imana zastupa murdžiske stavove, kao što je to slučaj sa velikim brojem škola i univerziteta danas u muslimanskim zemljama. Ako malo bolje promotriš njihovo stanje vidjećeš da između njih i džehmija u meselama imana i kufra gotovo nema razlike. Ako spomeneš meselu kufra - kada čovjek biva kafir a kada ne - vidiš ih kako naginju akidi Džehma čija se suština ogleda u tome da je osoba koja vjeruje svojim srcem vjernik - mu’min, bez obzira šta radio nakon toga, pa makar i izgovorio riječi kufra!!
Pa kada im bude rečeno: Ta i ta osoba je kafir zbog jasnog ispoljavanja kufra, psovanjem Allahove vjere, Poslanika, ili dina, govore: Je li on svojim srcem ohalalio (dozvolio) taj kufr?! Ono što je kod nas bitno jeste da je njegovo vjerovanje srcem ispravno, tako da to (psovanje Allaha, vjere, ili Poslanika) predstavlja kufr sa spoljnje ali ne i nutarnje strane… a mi nismo u stanju spoznati njegovo ubjeđenje (da li je ohalalio pomenutu stvar ili ne) i zato mu moramo presuditi imanom (vjerom), i nije dozvoljeno tekfiriti takvu osobu bez obzira na njegove riječi kufra osim ako njegove riječi jasno ukazuju da se radi o srčanom poricanju!!!
A kada sa njima razgovaraš o meseli imana i kada čovjek biva vjernikom a kada ne, vidiš ih kako naginju akidi murdžija keramija [1] koja se ogleda u tome da je vjernik svako onaj ko izgovori šehadet pa makar u nutrini bio munafik, kafir koji ne vjeruje svojim srcem!!!
Šejh Muhammed Kutb spominje jednog od njih u svojoj knjizi „La ilahe illallah - akidetun ve šeriatun ve menhedžu hajatin“, pa kaže: "Još uvijek se čudim čovjeku koji je inače jako prijatan, a koji je na poziciji čelnika islamskog rada, kada ne tekfiri komunistu, bezbožnika, ako makar jednom u svom životu ispolji riječ tevhida.“
Ako čovjek koji je čelnik u islamskom radu kaže ove riječi koje predstavljaju mezheb murdžija keramija, šta tek onda reći za običan svijet i mukallide (slijepe sljedbenike) koji ga slijede bez dokaza i znanja.
Pa kada im se kaže da je taj i taj komunista, bezbožnik i kafir, shodno stavovima njihovog zabludjelog šejha Džehma ibn Safvana, govore: On izgovara la ilahe illallah.. kako da protekfirimo onoga ko kaže la ilahe illallah .. kako da mu presudimo kuform a njegova spoljašnjost ukazuje na iman.. nama je naređeno da sudimo na osnovu spoljašnjosti a Allah je taj koji zna nutrinu.. nije nam naređeno da porimo prsa i istražujemo!!
Kada im se za nekog taguta kaže da ispoljava jasan i očit kufr suprotstave ti se akidom Džehma. Pa kada im opet spomeneš da je taj tagut došao i sa poricanjem (tekzibom) i srčanim ohalaljivanjem kufra, suprotstave ti se akidom zabludjelih murdžija keramija.
Oni su jedna od najgorih skupina kojom je iskušan ummet i islamska dawa (misionarstvo) u ovom vremenu, zbog toga što obmanjuju ljude i sebe lažno predstavljaju selefijama ili ehli sunnetom vel džema’atom kako bi njihove laži i potvore imale prođe kod običnog svijeta. Međutim, ehli sunnet je od njih i njihovog govora čist.
Šejh Ebu Basir Et-Tartusi
Prijevod sa arapskog: prof. Ebu Usame Idriz Bilibani
Fusnota: [1] Šejhul islam Ibn Tejmije kaže: "Keramije su sljedbenici Muhammeda ibn Kerama. Tvrde da se iman (vjerovanje) ogleda u potvrdi jezika bez srčanog ubjeđenja." (Medžmu’ul fetava 7/548). Šejhul-islam ih spominje kao jednu od nekoliko skupina murdžija

Odricanje od svega što se obožava mimo Allaha - drugi uvjet šehadeta
Petak, 20 februar 2009 16:57
RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Odricanje_od_taguta

RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Odricanje_od_taguta

U uvjete ispravnosti tewhida spada i kufr u taguta, jer nema imana osim nakon kufra u taguta, javno i tajno. Dokaz tome su riječi Uzvišenog ( u prijevodu značenja): ''Ko učini kufr u taguta, a bude mu’min (vjernik) u Allaha – uhvatio se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.'' (Bekare, 256. ajet)

U uvjete ispravnosti tewhida¹ spada i kufr² u taguta³, jer nema imana osim nakon [url=https://ehlisunnetsisters.forum-nation.com/#kufr u taguta]kufra u taguta⁴[/url], javno i tajno. Dokaz tome su riječi Uzvišenog (u prijevodu značenja): ''Ko učini kufr u taguta, a bude mu’min (vjernik) u Allaha – uhvatio se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti.'' (Bekare, 256. ajet)
Najčvršća veza, kako to spominje ulema tefsira⁵, su riječi šehadeta⁶ - la ilahe illallah (nema boga osim Allaha). Stoga, ko zanegira (učini kufr u) taguta, i to proprati imanom⁷ (vjerom) u Allaha, taj se drži za najčvršću vezu – šehadet da nema drugog boga osim Allaha. Ko ne učini kufr u taguta, pa makar i vjerovao u Allaha, taj se nije uhvatio za najćvršću vezu - šehadet da nema drugog boga sem Allaha, niti je ispunio uvjete i prava ove riječi.
Ibn Kesir, rahimehullahu te'ala, kaže: ''...tj. ko ostavi niddove (Allahove suparnike), kipove, i ono u šta šejtan poziva da se obožava mimo Allaha a zatim samo Allaha Jedinog obožava i svjedoči da nema drugog boga osim Njega, 'takav se uhvatio za najčvršću vezu' tj. ustrajao je u tevhidu i na pravom putu... Mudžahid kaže: ’Najčvršća veza je iman.’ Seid ibn Džubejr i Dahhak kažu: ’To je la ilahe illallah'."
Među ovim tumačenjima selefa⁸ nema kontradiktornosti jer se u suštini vraćaju na istu stvar.
Kurtubi u svom tefsiru kaže: ''Riječi Uzvišenog: 'Ko učini kufr u taguta’ predstavljaju kategorički uvjet. A Njegove riječi: ’Takav se uhvatio za najčvršću vezu’ su odgovor za onoga ko ispuni taj uvjet."
I kaže Uzvišeni:

 ولقد بعثنا في كل أمة رسولا أن اعبدوا الله واجتـنبوا الطاغوت
''Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allaha obožavajte a taguta se klonite.''
To je bio zadatak svih Allahovih poslanika i to je, također, zadatak i cilj svakog daije (pozivača) koji slijedi njihov put u d'avetu (pozivanju u islam). U vjerodostojnom hadisu Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: ''Ko kaže la ilahe illallah i učini kufr u ono što se obožava mimo Allaha, njegova krv i imetak su zabranjeni a njegov obračun je kod Allaha.'' (hadis⁹ bilježi Muslim¹⁰)
Riječi Poslanika ''i učini kufr u ono što se obožava mimo Allaha'' predstavljaju kufr u taguta.
RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Kufr_u_taguta5

RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Kufr_u_taguta5

Ako neko kaže: Šehadet (svjedočenje) da nema drugog boga sem Allaha svojim prvim djelom (u kojem je negacija) obuhvata kufr u taguta, pa zašto se zasebno spominje po drugi put kao što je slučaj u gore pomenutom hadisu? Kažem: To je radi potvrde ove stvari i njene važnosti, kako što spominje šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab, rahimehullahu teala¹¹, kada kaže: "Riječi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem¹²: 'i učini kufr u ono što se obožava mimo Allaha' su potvrda negacije, tako da čovjek ne biva sačuvane krvi i imetaka (tj. ne biva musliman, nap.prev.) osim uz ovu stvar. Pa ako bi se kolebao ili sumnjao njegova krv i imetak neće biti sačuvani...
Znaj da čovjek ne može postati vjernik osim kufrom u taguta. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

 فمن يكفر بالطاغوت ويؤمن بالله فقد استمسك بالعروة الوثقى
''Ko učini kufr u taguta, a bude mu’min u Allaha – uhvatio se za najčvršću vezu koja se neće prekinuti'' (Bekare, 256. ajet)
[Završen citat iz Medžmu’atu et-tewhid].
Činjenica da krv i imetak čovjeka nisu zaštićeni bez ovoga uvjeta jasno ukazuje da nema imana onome ko ne zanegira taguta pa makar neprestano ponavljao i izgovarao svojim jezikom la ilahe illallah. Primjer takvog čovjeka je poput onoga ko u isto vrijeme izgovra dvije oprečne stvari. Govori la ilahe illallah a zatim uz ili mimo Allaha obožava druga božanstva.
Ranije smo spomenuli da se iman i kufr (vjerovanje i nevjerstvo), tewhid i širk¹³ ne mogu naći zajedno u srcu jednog čovjeka.
Ako neko kaže: Zašto je u šehadetu data prednost negaciji (nema boga) nad potvrdom (osim Allaha), koja je mudrost u tome, kažem: U davanju prednosti negaciji nad potvrdom u riječima tevhida (šehadeta) a i drugim tekstovima ima puno koristi i mudrosti a mi ćemo spomenuti samo neke:
- Ko ne bude vodio računa o ovoj prednosti može činiti širk i tewhid istovremeno, te obožavati tagute i Allaha istovremeno. A to je vjera mušrika¹⁴ koji su spojili obožavanje Allaha sa obožavanjem taguta. Oni su vjerovali u Allaha a bili mušrici kao što Uzvišeni kaže, govoreći o njima: "Većina njih vjerujući u Allaha širk Njemu čini." (Jusuf, 160. ajet)
- Također, nevođenje računa o ovoj prednosti neminovno vodi do toga da čovjeku propadne sav ibadet¹⁵ i pokornost kojeg čini, jer takav kada uđe u pokornost i ibadet Allahu, ušao je prije nego li se odrekao širka i obožavanja taguta. Ranije smo spomenuli da širk poništava sva dobra djela tako da se čovjek ne može ničim okoristiti od svojih djela. Širk je poput čvrste brane koja odvaja djelo od njegova kabula (prihvatanja) i uzdizanja ka nebesima. Stoga ko obavlja namaz, posti, daje zekat, obavlja hadž i druge ibadete, a nije učinio kufr u taguta i nije se odrekao njegovog obožavanja i njegove skupine, neće mu koristiti njegov ibadet niti će se ukabuliti od njega.
Kaže šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab: "Ko danonoćno obožava Allaha, a zatim priziva Poslanika ili evliju¹⁶ kod njegova groba, taj je sebi uzeo dva boga i nije posvjedočio da nema drugog boga sem Allaha, jer je Bog onaj ko se priziva (kome se upućuje dova), a ne kao što danas rade mušrici kod groba Zubejra, Abdul-Kadira i drugih... I ko u ime Allaha zakolje hiljadu kurbana¹⁷, a potom zakolje jedan kurban u ime Poslanika ili nekog drugog taj je sebi uzeo dva boga. ’’Reci: Zaista namaz moj, obredi moji, život moj i smrt moja pripadaju Allahu Gospodara svih svjetova. On nema sudruga...’’ (Er-Resail eš-šahsijje 166)

Napisao: šejh Ebu Basir Et-Tartusi
Prijevod sa arapskog: prof. Ebu Usame Idriz Bilibani

Fusnote:
1. Tevhid (tewhid) - je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.

Tewhid rububijjeh - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.“
Tewhid uluhijjeh - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.“
Tewhidul-esmai we siffat - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio, a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.“

2. Kufr - nevjerstvo, suprotnost islamu.
3. Tagut - sve sto se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time.
4. Kufr u taguta - nevjerstvo u sve što se obožava mimo Allaha, tj. odricanje (nijekanje) od svega što se obožava mimo Allaha.
5. Ulema tefsira - učenjaci (islamski mislioci) koji se bave tumačenjem Kur'ana. Tefsir je tumačenje Kur'ana.
6. Riječi šehadeta - riječi kojima nemusliman pristupa Islamu i kojima musliman svjedoči svoju pripadnost Islamu.
7. Iman - govor srca i jezika, i djela srca i jezika, i djela tjelesnih udova kojima se ispoljava (manifestuje, izražava) vjerovanje u Allaha.
8. Selef (selefi) - ispravni prehodnici zajednice muslimana (Ummeta) koji su ispravno razumjeli vjeru Islam.
9. Hadis - govor poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem (Neka je Allahov blagoslov i mir na njega).
10. Muslim - islamski autoritet, učenjak koji je sakupio hadise poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem. Njegova zbirka hadisa je poslije Kur'ana i Buharijine zbirke hadisa, najvjerodostojni islamski vjerski izvor.
11. Rahimehullahu te'ala - Allah Uzvišeni mu se smilovao.
12. SallAllahu alejhi we sellem - Neka je Allahov blagoslov i mir na njega.
13. Širk - djelo nevjerstva; suprotnost tewhidu; obožavanje nekog drugog mimo Allaha Uzvišenog.
14. Mušrik - osoba koja čini širk.
15. Ibadet - svako djelo s kojim je Allah zadovoljan.
16. Evlija - musliman izrazite bogobojaznosti (takvaluka), odan Allahu.
17. Kurban - žrtva.Tagovi: islam | tevhid | iman | kufr | ibadet | širk | mušrik | kufr u taguta

Znanje - treći uvjet šehadeta

RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Znanje-naslovna

Znanje o tewhidu je uvjet njegove ispravnosti, jer je onaj ko ne zna tewhid poput onoga ko ga ne posjeduje. Onaj ko ne posjeduje tewhid ne vjeruje u njega a ko ne vjeruje u tewhid nije vjernik niti musliman. Dokaz ovome su riječi Uzvišenog:

 فاعلم أنه لا إله إلا الله 
"Znaj da nema drugog boga sem Allaha!"
U vjerodostojnom nadisu kojeg bilježi Muslim, Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže: "Ko umre a zna da nema drugog boga sem Allaha ući će u Džennet.''
Iz hadisa se razujmije da onaj ko umre a ne zna tewhid¹ neće ući u Džennet, a ko neće ući u Džennet nije musliman, jer u hadisu koji je muttefekun alejhi stoji: ''U Džennet će ući samo muslimanska duša.''
Važnost ovog uvjeta se ogleda u tome što on dolazi prije djela tewhida. On je neodvojiv od tewhida jer je nemoguće uraditi shodno tewhidu osim uz znanje o njemu. Znanje prethodi djelu u svakoj stvari a ne obratno. Ko izvrne ovo pravilo pa da prednost djelu nad znanjem obožavaće Allaha džehlom² što će ga neminovno dovesti do skretanja, zablude i uvođenja novotarija u vjeri, da Allah sačuva.
Iz tog razloga ashabi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, su vodili računa o izučavanju tewhida i davali mu prednost nad drugim stvarima. Džundub ibn Abdullah, radijAllahu anhu, kaže: "Bili smo sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, a bili smo mladići, pa smo se poučili imanu (tj. tewhidu) prije nego li smo se poučili Kur'anu, zatim smo se poučili Kur'anu pa je Kur'an povećao naš iman.'' (Hadis je šejh Albani ocijenio vjerodostojnim. Pogledaj Sunenu Ibn Madže 52).
Kada bi Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, slao svoje ashabe kao misionare naređivao bi im da ljude prvo pozivaju u tewhid. Kao što stoji u hadisu koji je muttefekun alejhi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao Muazu kada ga je poslao u Jemen: "Ti dolaziš narodu od ehlul kitabija, zato neka prva stvar u koju ćeš ih pozvati bude da Allaha obožavaju.'' U drugom rivajetu stoji: "Neka prva stvar u koju ćeš ih pozvati bude la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), pa kada spoznaju Allaha obavijesti ih da im je Allah propisao pet dnevnih namaza u toku dana i noći...''
Riječi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: ''Pa kada spoznaju Allaha'', znače kada ga spoznaju Njegovim imenima, svojstvima, i specifičnostima. Kada spoznaju Njegovo pravo kod njih od tewhida i obožavanja samo Njega Uzvišenog... Kada to spoznaju i pokore ti se u tome onda ih obavijesti da im je Allah propisao pet dnevnih namaza...
Veliki broj daija³ danas radi suprotno te ih vidiš kakao svoju davu počinju pozivom u namaz, post i zekat prije nego li ljude pozovu u čist tewhid i upoznaju ih sa njegovim značenjem. Šta više oni i ne pozivaju u tewhid niti mu pridaju pažnju!!
Zato se nemoj čuditi ako vidiš neke od tih daija kakao upadaju u širk⁴ svjesno ili nesvjesno, jer širk ne privlači njihovu pažnju zato što ga ne znaju, kao što isto tako ne pridaju važnost izučavanju tewhida jer neznaju njegovu bitnost i vrijednost.
Koliko često se u ummetu nađe širk a on i ne podiže svoju glavu. Šta više, u većini slučajeva on ga blagosilja i podržava, poput podržavanja širkijata⁵ koji dolaze sa savremenom demokratijom koja od stvorenja čini božanstva i ljude potčinjava ljudima, a koja je zastupljena u velikom broju muslimaskih i drugih zemalja.
Isti je slučaj i sa širkijatima koji dolaze od taguta⁶ vlasti, njihovih dvoraca i suđenja laičkim zakonima. Zatim, širkijati koji dolaze od zabludjelih sekti koje se pripisuju islamu poput rafidija (šijja) i drugih batinijskih ekstremnih skupina.
Koliko je samo daija aplaudiralo rafidijama i njihovoj šiitskoj revoluciji. Bacali su se njima u naručje i od njih tražili pomoć koja im nikad nije došla, pored toga što kod rafidija ima širkijata i kufrijata koje svako zna. Razlog svemu tome jeste njihov džehl (neznanje) u tewhidu.
Isti je slučaj i sa širkijatima koji dolaze od sufijskih sekti koje su proširene u muslimaskim gradovima a koje pomažu taguti.
RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Znanje

RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Znanje

Svi pomenuti širkovi a i drugi ne privlače pažnju tih daija, a da ne govorimo o tome da oni ne rade na njihovom sprečavanju. Razlog tome je njihov džehl o suštini tewhida, uvjeta i stvari koje zahtjeva šehadet la ilahe illallah, njegovo shvatanje i tumačenje mimo onoga što cilja Uzvišeni i Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem⁷, i bavljenje sporednim i dozvoljenim stvarima koje nisu prioritet.
Šejh Muhammed ibn Abdul- Vehhab, rahimehullahu te'ala⁸, kaže: "Din Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, je tewhid, a to je spoznaja šehadeta la ilahe illallah muhammedun resulullah, i rad po njemu. Ako neko kaže: "Svi ljudi izgovaraju šehadet," kažemo: "Neki od njih ga izgovaraju i misle da je njegovo značenje nema Stvoritelja, Opskrbljivača i tome slično osim Allaha. Neki ga izgovaraju a neznaju njegovo značenje. Neki ne rade po onome što šehadet zahtjeva a neki ne shvataju njegovu suštinu. A čudni su oni koji su spoznali šehadet s jedne strane a bore se protiv njega i njegovih sljedbenika s druge strane. I još su čudniji oni koji zavole šehadet i pripisuju se njegovim pripadnicima a nisu napravili razliku između njegovih prijatelja i neprijatelja. Subhanallahil Azim⁹. Zar da dvije skupine oprečne vjeri budu obadvije na istini!? Nikako tako mi Allaha... a šta je nakon istine do laž.''
Kažem: Koliko je ovih u našem vremenu koji pozivaju u tewhid i puno govore o ispravnoj akidi a istovremeno prijateljuju sa neprijateljima tewhida, brane ih i otvaraju polja te'vila¹⁰ i opravdanja njima. A, s druge strane, ne vole sljedbenike tewhida, ružno misle o njima, napadaju najružnijim riječima i nadimcima i sužavaju polja te'vila i opravdanja kada su oni u ptitanju!
Sve ovo ukazuje na važnost pojašnjenja ovog uvjeta o kojem govorimo i šta se pod njim cilja. Da li se pod njim cilja samo teoretsko znanje koje ne dopire do srca ili pak znanje koje čovjeka podstiče na privrženost tewhidu i rada po njemu?
Kažem: Nema sumnje da se pod znanjem cilja na znanje koje njegovom vlasniku još više povećava iman¹¹ i jekin (ubjeđenje), i podstiče na pokret i rad za uzdizanjem ove vjere:
- znanje koje podstiče na mržnju prema neprijateljima tewhida i njegovih sljedbenika s jedne, i ljubav prema tewhidu i njegovim sljedbenicima s druge strane.
- znanje koje podstiče na ljubav u ime Allaha, mržnja u ime Allaha.
- znanje koje njegova vlasnika dovodi do suštinske spoznaje tewhida i onoga što on zahtjeva.
- znanje koje podstiče na djelo i iltizam (dosljedno pridržavanje vjere)
- znanje koje se crpi iz Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, daleko od metode apologetičara i njihovih petljancija.
A što se tiče same teoretske spoznaje koja ne dopire do srca niti njegova vlasnika podstiče na djelo i iltizam, takva spoznaja ništa ne koristi. Nasuprot, još više povećava grijeh i propast svome vlasniku. Takvu spoznaju je posjedovao i Iblis, Allah ga prokleo, monasi i sveštenici od ehlul Kitabija¹², ali im to ništa nije koristilo.
Uzvišeni kaže:

 الذين آتيناهم الكتاب يعرفونه كما يعرفون أبناءهم
"Oni kojima smo Mi dali knjigu poznaju ga (tj. Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem) kao što poznaju svoje sinove.“ (Bekara, 146. ajet)
Međutim kada nisu slijedili Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, nije im koristila njihova spoznaja.
Ibn Kesir, rahimehullahu te'ala, kaže: ''Uzvišeni nas obavještava o učenim od ehlul kitabija koji znaju ispravnost onoga sa čim je došao Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kao što znaju svoje dijete među drugom djecom. Zatim nas Uzvišeni obavještava da oni pored ove konstatacije i dobrog poznavanja svjesno skrivaju od ljudi opis Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.''
I kaže šejhul islam Ibn Tejmije: ''Kufr¹³ biva poricanjem Poslanika u onome što je on obavijestio, ili suzdržavanjem od njegova slijeđenja pored znanja o njegovoj iskrenosti, kao što je bio kufr faraona, jevreja, i njima sličnim.'' (Deru tearudi el-akli ven-nakli 1/242)
Teoretska spoznaja tewhida je jedna, a znanje o tewhidu koje podstiče na rad, iltizam i ispravno shvatanje, druga stvar i to je ono što mi ciljamo kada govorimo o znanju kao uvjetu šehadeta.
Napisao: šejh Ebu Basir Et-Tartusi
Prijevod sa arapskog: prof. Ebu Usame Idriz Bilibani

Fusnote:
1. Tevhid (tewhid) - je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat

Tewhid rububijjeh - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.“
Tewhid uluhijjeh - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.“
Tewhidul-esmai we siffat - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.“

2. Džehl - neznanje.
3. Daija - onaj ko poziva u islam.4. Širk - djelo nevjerstva; suprotnost tewhidu; obožavanje nekog drugog mimo Allaha Uzvišenog.
5. Širkijati - djela širka
6. Tagut - sve sto se obožava mimo Allaha a ono zadovoljno time.
7. SallAllahu alejhi we sellem - Neka je Allahov blagoslov i mir na njega.
8. Rahimehullahu te'ala - Allah Uzvišeni mu se smilovao.
9. Subhanallahil Azim - slava Allahu Uzvišenom
10. Te'vil - tumačenje šerijatskog teksta. Pravdanje te'vilom je pravdanje osobe koja je pogrešno razumijela šerijatski tekst (ajet, hadis, govor uleme...)
11. Iman - govor srca i jezika, i djela srca i jezika, i djela tjelesnih udova kojima se ispoljava (manifestuje, izražava) vjerovanje u Allaha.
12. Ehlu Kitabije - sljedbenici Knjige (jevreji i kršćani)
13. Kufr - nevjerstvo, suprotnost Islamu.Tagovi: tevhid | tewhid | znanje o tevhidu

Iskrenost i istinoljubivost - četvrti uvjet šehadeta

U uvjete ispravnosti tewhida spada i iskrenost. Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže: ''Nema nijedne osobe koja iskreno iz srca posvjedoči da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, a da ga Allah neće zabraniti vatri.'' (Hadis bilježi Buharija).
I kaže, sallAllahu alejhi we sellem: ''Radujte se i obradujte one iza vas da će onaj ko iskreno iz svog srca posvjedoči da nema drugog boga sem Allaha – ući u Džennet.'' (Hadis bilježi Buharija).
Ono što se podrazumijeva iz ovog hadisa jeste da onaj ko posvjedoči da nema drugog boga sem Allaha, ali ne bude iskren u tome, neće ući u Džennet, tj. biće od stanovnika vatre.
Uzvišeni kaže:

فمن كان يرجو لقاء ربه فليعمل عملاً صالحاً ولا يُشرك بعبادة ربه أحدا
''Pa ko se nada susretu sa svojim Gospodarem neka čini dobra djela i neka obožavajući Njega ne smatra druge Njemu ravnim (tj. neka ne čini širk u ibadetu)'' (El-Kehf, 110. ajet)
U uvjete ispravnosti ibadeta spada i ihlas – iskrenost, i to je ono što se cilja riječima Uzvišenog: "Neka obožavajući Njega ne smatra druge Njemu ravnim (tj. neka ne čini širk u ibadetu)'', jer ihlas predstavlja najspecifičniju stvar koja potpada pod značenje ibadeta i tewhida. Ko ne dođe sa ihlasom takav je munafik čija se djela ne primaju.
U komentaru riječi Uzvišenog: ليبلوكم أيكم أحسن عملاً - ''da bi vas iskušao ko je od vas najljepšeg djela'' (El-Mulk, 2. ajet), ulema kaže: tj. da vas iskuša ko je najispravnija i najiskrenija djela.
I kaže Uzvišeni: ''A nije im naređeno osim da Allahu vjeru iskreno ispovjedaju...'' (El-Bejjine, 5. ajet)
Allah, subhanehu ve te'ala, naređuje svojim robovima da ga iskreno obožavaju i tewhid mu ispoljavaju. Stoga onaj ko ga bude obožavao i tewhid mu ispoljavao ali bez iskrenosti, od takvog se njegovo djelo neće primiti jer nije došao sa iskrenim tewhidom. Ono što također ukazuje na nužnost ovog uvjeta jeste i činjenica da njegovo neostvarivanje za sobom povlači veliki nifak čiji će vlasnik biti na samom dnu Džehennema. Uzvišeni kaže( u prijevoda značenja):
''Zaista će munafici biti na samom dnu Vatre, i ti im pomoćnika nećeš naći.'' (Nisa', 145. ajet)
I kaže isto tako( u prijevodu značenja):
''Allah je licemjerima, licemjerkama i kafirima obećao džehemmsku vatru u kojoj će vječno boraviti.'' (Tewba, 68. ajet)
Na osnovu ovoga vidimo neispravnost ubjeđenja murdžija keramija koji kažu: Ko izgovori riječi šehadeta on je vjernik pa makar i ne došao sa srčanim ubjeđenjem (tj. makar bio neiskren u tim riječima op.prev.). Prethodio je spomen ove frakcije i onih koji zastupaju njihovo mišljenje. Ovakav stav je neispravan stav koji predstavlja kufr, jer iz njega proističe da je munafik i heretik koji izgovara riječi tevhida a u svojoj duši skriva tekzib (poricanje) i neprijateljstvo, vjernik od stanovnika Dženneta. Ovakvo mišljenje predstavlja jasno poricanje mnogobrojnih šerijatskih tekstova koji pojašnjavaju da munafici neće ući u Džennet, već će naprotiv biti u najvećoj dubini Vatre.
Na osnovu prethodnog također saznajemo da oni koji iz šale, zabave ili glume izgovaraju riječi šehadeta, nisu vjernici niti muslimani jer ih ne izgovaraju iskreno.
Isti je slučaj i sa tagutima koji ih izgovaraju radi politike da bi ljudima ''zamazali'' oči i prikrili suštinu njihova kufra i tagutizma. Žele da se predstave kao muslimanski vladari kojima je pokornost i ispoljavanje prijateljstva obaveza muslimana. U svom ''zamazivanju'' oni se oslanjaju na svoje loše društvo - šejhove irdža'a (murdžije) koji su njihovi advokati koji pokušavaju uvjeriti ljude kako su njihovi vladari vjernici dok god izgovaraju riječi šehadeta.
Kažem: Ovi taguti koji izgovaraju riječi tewhida iz političkih i taktičkih razloga, te riječi im neće ništa koristiti jer nisu iskreni u njihovom izgovaranju (A ako bi neko od murdžija zagalamio i rekao: Bojte se Allaha, zašto ljudima zalazite u njihova srca, kako vi to znate da oni nisu iskreni? Kažemo: Da su iskreni okanili bi se svog kufra i tagutizma koji se uveliko proširio na njihovim dvorcima; okanili bi se prijateljevanja sa svojom braćom nevjernicima i priskočili bi u pomoć muslimanima; ne bi pomagali nevjernike protiv vjernika, ne bi sudili tagutskim zakonima čineći sebe Allahovim niddovima (suparnicima) itd. Op.prev.)
Isti je slučaj i sa onim sekularistima i zindicima (hereticima, bezbožnicima) koji izgovaraju šehadet. Ništa im neće koristiti jer čine kufr koji ruši tewhid i riječi šehadeta.
Napisao: šejh Ebu Basir et-Tartusi
Prijevod sa arapskog: prof. Ebu Usame Idriz Bilibani
Tagovi: iskrenost u vjeri

Jekin (čvrsto ubjeđenje) – peti uvjet šehadeta

RUKNOVA SEHADET I DEFENICIJA SEHADETA Jekin

U uvjete ispravnosti riječi tewhida¹ spada također i nepostojanje sumnje i ostvarivanje jekina – čvrstog ubjeđenja u ono što zahtjevaju ove riječi². Kao što kaže Uzvišeni govoreći o poslanicima i njihovim narodima:وقالوا إنا كفرنا بما أُرسلتم به وإنا لفي شكٍّ مما تدعوننا إليه مريب . قالت رسلُهم أفي الله شكٌّ فاطِرِ السماوات والأرض
''I rekoše: 'Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate.' Poslanici su njihovi govorili: 'Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje'? '' (Ibrahim, 9-10. ajet)
Postali su nevjernici zbog toga što su sumnjali u ispravnost poziva Allahovih vjerovjesnika, a poziv vjerovjesnika tokom svih vjekova bio je poziv u tevhid i šehadet la ilahe illallah³. Kao što kaže Uzvišeni:

وما أرسلنا من رسولٍ إلا نوحي إليه أنه لا إله إلا أنا فاعبدون
''Prije tebe ni jednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: 'Drugog boga osim Mene nema, zato mene obožavajte'.'' (Enbija, 25. ajet)
I kaže Uzvišeni na jeziku svojih Poslanika:

اعبدوا الله مالكم من إله غيره
''Allaha obožavajte, vi drugog boga osim Njega nemate!'' (E'araf, 59)
I kaže isto tako:

ولقد بعثنا في كل أمة رسولٍ أن اعبدوا الله واجتنبوا الطاغوت
''Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allaha obožavajte a taguta se klonite!'' (Nahl, 36)
Iz njihove sumnje u tewhid proističe i sumnja u Allaha koji ih je stvorio u najljepšem obliku. Stoga im Uzvišeni kaže:

أفي الله شكٌّ فاطرِ السماوات والأرض
''Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje?''
Oni nisu sumnjali u Allahovo postojanje, već su posumnjali u tevhid, iz čega proističe da sumnjaju da je On Uzvišeni taj Koji se obožava i koji zaslužuje da Mu se čini ibadet.
Stoga ko posumnja u tewhid ili u bilo koju stvar koja je opće poznata stvar u vjeri takav je u suštini od onih koji sumnjaju u Allaha i iskrenost poslanika koji su dostavili od Njega ono što im je On objavio od vjere. U vjerodostojnom hadisu stoji da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao:

أشهد أن لا إله إلا الله وأني رسول الله، لا يلقى الله بهما عبد غير شاك فيهما إلا دخل الجنة
„Svjedočim da nema drugog boga sem Allaha i da sam ja Njegov Poslanik. Neće čovjek sresti Allaha ne sumnjajući u njih, a da neće ući u džennet.'' (Bilježi ga Muslim)
Iz hadisa se razmije da ko sretne Allaha ovim šehadetom sumnjajući u njega ili nešto od njegovih levazima⁴ neće ući u Džennet⁵ niti će biti od njegovih stanovnika.
I kaže Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem:

من يشهد أن لا إله إلا الله مستيقناً بها قلبه فبشره بالجنة
''Ko posvjedoči da nema drugog boga sem Allaha, čvrsto vjerujući svojim srcem, obraduj ga Džennetom.'' (Bilježi ga Muslim)
Iz hadisa se razumije da onoga ko posvjedoči da nema drugog boga sem Allaha ne vjerujući čvrsto svojim srcem, ne treba obradovati Džennetom. A kome bude uskraćen Džennet nema drugog prebivališta do vatre, Allah nas sačuvao od nje.
Jekin u tewhidu znači čvrsto ubjeđenje u kom nema nimalo sumnje da je Allah Jedan Jedini u svojim specifičnostima, uluhijjetu, rububijjetu, imenima i svojstvima⁶. On u tome nema druga i On Uzvišeni je jedini koji zaslužuje da mu se ibadet čini.

Fusnote:
1. tevhid (tewhid) - je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat

Tewhid rububijjeh - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavajnja) u svemiru.“
Tewhid uluhijjeh - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.“
Tewhidul-esmai we siffat - „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.“

2. i 3. Riječi šehadeta - riječi kojima nemusliman pristupa Islamu i kojima musliman svjedoči svoju pripadnost Islamu.Te riječi su "La ilahe illallah, Muhammedun Resulullah" - Nema boga osim Allaha a Muhammed je Njegov poslanik.
4. levazimi šehadeta - stvari koje se usko vežu za šehadet
5. Džennet - Raj
6. vidi fusnotu pod rednim brojem 1.